Sos pms

Dugo nisam dolazila ovdje, a vraćam se samo kada se osijećam krajnje očajno, makar trenutno sam u nekoj flegma fazi, prije pet minuta bih se vjerojatno bez pol beda rasplakala. Kad krenem dalje pisati vjerojatno i hoću

Ne znam jel me zadnjih dana prao užasan pms ili što mi se događalo. Danas sam nešto vrtila programe na tvu, naravno da ničeg pametnog nije bilo, na jednom programu je bilo „Svi vole Raymonda“. Prije sam to znala i pogledati, sada sam slučajno ne-prebacila program, jer je bila odlična scena kada je Debra u pmsu i svađa se sa Raymondom. U jednom trenu manijakalno vrišti i svađa se, pa se šalta na veseli mood kad ju nazove Amy, poklopi pa je tužna i plače i govori mužu kako ga voli uz isprike za ponašanje te opet na svađu. Čovječe kako su dobro skinuli, nisam mogla vjerovat. Tko bi sa žene podnio. S04E22 ;) ipak me prisjećanje na to malo oraspoložilo. Kratkotrajno

Previše sam se poistovjećivala sa lošim raspoloženjem da mi je jednostavno lakše kada sam tužna, bezvoljna. Sve to vučem iz veze. Nekad sam imala osjećaja da moram glumit da sam loše volje ili tužna, jer ako bi vesela bila ili dobre volje hodala bi uspravne glave i on bi me napao zašto sam pogledala tog dečka koji je prošao. Iako je to jako davno bilo, kada malo krenem kopati tako se jesam osijećala. Jednom kad smo kao prekinuli i kad sam došla kod njega na čaj kao, prijatelji smo jel..nisam sigurna kako je priča došla do toga da sam mu spomenula da se dopisujem s nekim dečkom i naravno da je on poludio. Na stranu što je on imao cimericu, koja je jedino mogla spavati na istom kauču kao on. Nisam sigurna jesam li pisala o tome, ne želim čitati to staro. Uglavnom podivljao je, bijesno je hodao gore dolje po tom malom dnevnom boravku, glasno uzdišući, stiščući i otvarajući šake, otišao na balkon i jednu nogu prebacio kao da će skočit. Naravno da sam vrisnula od muke. Vratio se unutra, dohodao do zida, šakom udario do njega i raskrvario ruku. Samo je ponavljao da će se ubit, meni nije dao da izađem iz stana, ne sijećam se je li tada meni rekao da će me ubit. Mislim da bih bez problema mogla se prisjetiti svih osjećaja. Neka teška nelagoda, užas, krenula sam plakat, nisam znala šta da radim, šta ako mi se sada ubije ili pukne pa meni nešto napravi..kako sam sjedila na nekoj stoličici, sagnula sam se. Mislim da sam u početku glumila da ću povratiti i histerično krenula plakati samo da njega odvratim od onog što radi i usmjerim na moje osjećaje, tako nešto..htjela sam na silu povratiti. Kako nije bilo teško suze pokrenuti od tih scena, ono što sam htjela odglumiti skoro mi je došlo samo od sebe jer mi se kasnije stvarno i smučilo. Kad je mene vidio u toj poziciji došao je i zagrlio, pitao jesam li dobro. Laknulo mi je kada se smirio. Pustio me da odem. Ne sijećam se kako je završio započeti razgovor osim da sam se morala zakunit da se više nikada neću čuti s tim dečkom. Kao i nakon svake svađe obuzelo me neko tupilo, sada bi lako mogla pasti u taj osjećaj samo da se prisjetim svega toga, doma sam takva došla iscrpljena, tupilo, mrtva faca.

Ne sijećam se koliko sam puta tako došla doma, ali sigurno je imalo utjecaja na mene. I đabe je onda vaka ruža koju je ubrao za mene na putu doma, pjesme koje je pisao nekoliko dana kako bi mu oprostila. Na žalost neki dan sam preletila preko 5 i nešto tisuća mailova koje smo razmijenili. Nišla sam na svašta, od njegovih uvreda, pokušaja da mi se ispriča, a najviše mojih poruka gdje ga molim da me ostavi na miru, da ne želim s njim biti, kako ga mrzim. I užasan sram soijećam radi toga. Sve što je on meni napravio je u mojoj glavi, moje ružne poruke su ovako spremljene u mom mailu, da me podsjete kako iako bi mogao gradirati uvredu, udarac, poniženje, ništa ne mijenja činjenicu da sve spada u isti koš povređivanja drugoga i da se ja ne razlikujem od njega. Žao mi je što nisam bila jača i ne poslala mu kako ga mrzim, kako ga ne želim nikada više vidjeti. Ne znam zašto sada toliko žalim radi toga, alis tvarno me muči.

Muči me to što unatoč svemu ružnome, on je jedina osoba od koje sam osijetila punu potporu u onome što sam radila i što me zanimalo, koji je vjerovao u moj potencijal. Osoba koja je taj isti potencijal uništavala. On koji je skoro deset godina stariji od mene, sve što bi mi izgovorio za moj faks uz te njegove riječi sam osijećala kako to ima smisla, kako je dobro to što radim. Kako jednog dana mogu sve što hoću. Kako moje ideje imaju potencijala, moj stav je imao dobre argumente i nije bio automatski klasificiran kao stav klinke ili osobe kojoj je to netko drugi nametnuo. Tužno je kako ti jedna osoba može dati najbolje i najgore.

Danas smo se našli i razgovarali. Probat ćemo biti prijatelji, ako ćemo moći nakon što se neko vrijeme ne čujemo. Baš je neka scena bila koju ću vjerojatno dugo pamtiti. Sjedimo u autu, raspravljali smo o raznim temama, u kratko vrijeme svašta smo prevrtjeli, o funkcioniranju mozga, međuljudskim odnosima, voljela sam o tome s njime pričati..nas smo se dotakli 5 minuta prije rastanka. Trebala sam izaći, šutimo, gledam ga zamišljen je, pomalo namršten, tužan, nisam htjela da tako završi nasmiješila sam se iskreno i gledala u njega i rekla mu ajde nasmiješi se malo, otprilike se i on zamnom nasmiješio, zagrlila sam ga i izašla. U tom trenu sam se dobro osijećala, osijećala sam se da ćemo moći biti u dobrim odnosima, osijećala sam se dobro nakon našeg kratkog razgovora, zanimljivo je kako je on ta osoba koja u meni može izazvati ono najbolje i najgore. Dobro sam se osijećala nakon našeg susreta, ali sada sam opet pala u stanje koje me prati već neko vrijeme, a to je tuga zbog naše veze.

I kada se sve zbroji, na kraju dana se osijećam ružnom, nezanimljivom i kao da ništa nema smisla. Makar me nazvali ludom, taj čovjek će uvijek imati dio mog srca.

Mozak mi pizza miješana

Što se promijenilo u ovo vrijeme dok me nije bilo. Rekla bih ništa, ali idemo pozitivno jer treba mi to.

Moje putovanje u odaje naših cijenjenih psihologa se izjalovilo. Prva stvar koja me šokirala jest ta da imam dijagnozu. Prije negdje godinu i pol sam se isto zaputila psihologu, doktorica opće prakse me savjetovala da odem na Rebro, gdje je u stvari taj neki hitni odjel i psihijatrija. Osim što sam čekala bar 3 sata na razgovor, u društvu PTSP-ovaca, koji je trajao 45 minuta, tj moje vođenje monologa i njegova glupava pitanja, ništa neuobičajeno se taj dan nije dogodilo. Priznajem lagala sam na neka pitanja (u smislu da tadašnjeg dečka ne ocrnim, moja pamet me nije izdala očito..), sram me bilo, a niti sam se osijećala opušteno, između ostalog. Priznajem, kriva sam. Nego, moja dijagnoza je F43.2-poremećaji prilagodbe, što sam saznala kada sam sljedeći put išla po uputnicu kako bi otišla u dom zdravlja psihologu, jer mi je pre daleko gore. Svaka čast njemu što je to tako ustanovio, ali saznanje da bih mogla imati problema sa zapošljavanjem zbog toga, ostavilo je ružan trag na njegove vještine. No odlično. Sljedeće što me dotuklo jest kada sam zvala dom zdravlja da se naručim, saznala sam kako je testiranje 350kn, a razgovor 200. O da, kad mi je to rekla doktorica, odmah sam se sjetila kako mi je dragi pričao da ide psihologu, čak ga nije plaćao nego ih je podmitio parfemom. To sa psihologom bih gotovo sa stopostotnom sigurnošću mogla pretpostaviti lagao, jer je uvjet nastavka veze bio da on ode psihologu. Kasnije sam se uvjerila da je on bio taj koji je diktirao vezu, unatoč mojim „uvjetima“. Uopće me ne čudi što bi u skorijoj budućnosti moglo biti biti sve više ubojstava, samoubojstava i ostalih specijalaca, čudno je što ih sada već nema (iako je kod nas sramota otići, ne daj bože reći da ideš psihologu). Naravno da nemam novaca to plaćati, mogu li ja uzeti stvar u svoje ruke? Jesu li u stvari svi ti psiholozi obmana, ako sami nemamo određenu samosvijest i ostale pizdarije čije izraze ne upotrebljavam niti znam jer nisam u tom području. Uzimam si za pravo izreći pokoju psovku, ako već nemam u blizini vreću za udaranje jedan turetovski „bem ti pleme“ će nadam se riješiti trenutne frustracije. Mir sa mnom, idem putem samoizlječenja. Da, psiholozi su obmana.

Sljedeće je vezano za pomak sa bivšim. Imali smo razdoblje tijekom kojeg se nismo čuli. Pa smo kontaktirali jedno drugo, zaključili da ćemo bit prijatelji. Već sada vidim da je to osuđeno na propast. Mislim da ja ne mogu biti toliko „dobra“, emotivna, empatična osoba, koja se toliko veže uz ljude i vidi kroz njih, nego su ovo više ostaci njegovog višegodišnjeg programiranja mog uma. Dolazim do sljedećih zamisli – ja ne mogu njemu pomoći jer meni samoj treba pomoć; želim li živjeti mirnim životom bez živciranja, ukoliko je odgovor da, sljedeće što trebam je maknuti se iz njegove blizine; je li to prijateljstvo vrijedno mojih živaca, da na kraju možda dobijem neku goru dijagnozu, jer ja smatram taj odnos nečim nedoživljenim, osijećam povezanost na svemirskoj razini, nitko me ne razumije kao on (zato me i nazivao kurvom, jer je znao da sam kurva jel). U biti kenjam ko grlica. Sada da ne kažem, čovjek sam pa imam pravo birati za sebe ono što smatram najboljim, zašto se ja uporno želim igrati spasitelja i svetice koja će žrtvovati svoj život za spas njegovog bistva, jer svaki čovjek zaslužuje čuti lijepu riječ, podršku pogotovo? Toliko toga želim napisati, toliko misli mi se sada vrte dok o tome razmišljam, da mi se čini da ovaj dio izgleda kao jedna nepovezana cjelina. Vodim se onim da se ponašam prema drugima kako bi htjela da se drugi ponašaju prema meni, ako se on loše osijeća razgovarat ću sa njim. Zanimljivo je dok sam pisala zadnju rečenicu, u glavi mi je zazvonilo „ne seri, nikad niste mogli biti prijatelji“. Želim li se igrati spasitelja jer sam se sama osijećala kao mučenica?

Večeras sam prvo lagano krenula živčanit i mozgat o svemu kako se ponio prema meni i kako sam ja glupa i dopustila sve to. Moj najveći problem je pretjerano razmišljanje o svemu. Brzam kada kažem da sam zaključila da ću više uživati u trenutku bez pretjeranog razmišljanja (točnije izmišljanja) zašto se netko na ovaj ili onaj način ponio, da ja možda manje vrijedim zbog tuđih postupaka i mišljenja (a ovdje ciljam na x ljude koji me ne znaju/ne znače ništa/nemaju nikakve veze sa mojim životom). Stvar je u tome što se moje stanje uma ovako mijenja: sretna-sjetim se nečega što me povrijedilo-zašto se ljudi tako ponašaju prema meni-baš sam jadna-odvratna sam osoba i ne zaslužujem ništa-plač-želim poslati milion poruka svim gadovima-živčanost-nesposobnost za normalno funkcioniranje ostatak dana jer sam u tupilu. Sad idem prema skretanju smjera iz baš sam jadna-malo sam tužna-svi ljudi su osobe za sebe-osijećat ćeš se onako kako dopustiš drugima da te tretiraju-pusti koju suzu pred ogledalom(o da događalo se, gledam se i razmišlajm kako sam odvratna i plačem-definitivno fulana dijagnoza :) ) i nasmiji se kako si glupa i pomisli bit će bolje. Ne smijem izbjegavati i jedan osjećaj, ali ovaj vezan za iskrivljenu sliku sebe svakako moram mijenjati pozivtivnim mislima. Krenula sam na vježbanje(skakutanje, sklekovi ovo ono) i koliko god taj dan bila bezvoljna i živčana, kasnije se odlično osijećam, sretna sam. To bi savjetovala svima.

Zadnji /trenutni / savjet samoj sebi – da nikada ne osijećam krivnju za postupke učinjene iz sreće i zadovoljstva. Posljedice vezane za takve trenutke ne postoje, naše mane ih stvaraju. Koliko god ovo možda kontradiktorno(čudno) zvučalo, valjda će netko shvatiti bar mrvicu ono što sam htjela reći, a možda nisam uspjela, ako ništa onda bar oni sa dijagnozom F43.2

The Verve - Lucky man sa riječima, da se na njih koncentrirate,a ne momka iz spota :)

Jad i bijeda iz ogledala me gleda

Opet ne mogu spavati i najradije bi plakala dok se toliko ne izmorim da ne zaspem. Usamljeno se osijećam, samo. Ovo je moj prvi prekid (nekakve) veze u životu. I boli užasno.

Teško mi je kada razmišljam o tom odnosu kao nečemu neuspjelom, ponajviše jer sam očekivala puno od njega, nadala sam se mnogim stvarima, a toliko je toga izmaklo kontroli. Naravno da imam osjećaj da neću nikada voljeti više, da se više nikada neću zaljubiti. Čas me nije briga za to, razmišljam kako bi bilo dobro ostvariti se na nekim drugim razinama, a opet kada sam probala malo te ljubavi, ne znam kako bi živjela sa tom prazninom. Ne znam kako ću ikada ikome vjerovati, otvoriti se, prepustiti tom odnosu.

Tužna sam jer sam ga voljela više od sebe.

Slušam ljubavne pjesme i čmrljim

Kolika je ta borba u meni, da bi opet oprostila osobi koja me kurvom nazivala, ružnom.. smatrala sam se prilično intuitivnom osobom, nije me onaj osjećaj u meni zavarao ni kada sam ulazila u vezu i kada mi je nešto govorilo da možda to i nije pametno, mada sada i ne razmišljam baš racionalno. Tako da mi sada da moja intuicija govori da nikada više neću voljeti sa tolikim intenzitetom, što je možda razlog nekih drugih "psihičkih procesa" u mojoj glavi tada. Ponekad odbijam razmišljati da je tako jednostavno otkriti rezultat nečijih postupaka, samo poznavajući ljudsku psihu. Želim moći reći da sam iskreno voljela i da sve što sam radila nije bilo uzalud ili određeni obrazac ponašanja. Ali tek onda bi se zakopala u vrtlog svih osjećaja koji me muče u zadnje vrijeme.

Nismo u kontaktu. Svaki dan mu krenem pisati mail kako mi je teško, da mu želim lijep dan, da mi nedostaje i na kraju ga ne pošaljem, nešto me unutra koči da pošaljem. Zato od njega dobijem poruku da mi želi lijep dan, da budem dobro i ja puknem na te poruke.

Nekada razmišljam, ajde dobro dogodilo se, moram i ja iskusiti čari života. Ako mi je poznat osjećaj dobroga, i za malo bolje od lošega, bih trebala bit zadovoljna i pozitivna. Ali sada imam i visoke kriterije, jer znam da može bit još bolje. Valjda bi trebala cijeniti što se nije dogodilo neko još veće sranje. Kada će više proći ovaj osjećaj da sam najveće govno, sva ova bezvoljnost, tuga i noćne more

Život piše najljepše priče

Htjela sam prestati ovdje pisati, ali se ipak vraćam, jer se osijećam loše.

Nisam prekinula svaki kontakt sa bivšim, pokušavam to napraviti na neki mirniji način, jer se bojim da će se dogoditi određene stvari koje neću moći podnijeti. Iako mi je bivši, njegov odnos prema meni je kao da smo u vezi, ne smijem se viđati s nikim, ali ćemo biti prijatelji. Neki dan sam mislila da će me ubiti jer sam mu rekla da sam u kontaktu sa jednim dečkom. Došlo mi je u tom trenu da povratim kada je lupao šakama u zid, penjao se preko balkonske ograde i hodao gore dolje po sobi režeći. Istovremeno dok se ja ne smijem viđati s nikime, on ima cimericu, s kojom spava u istom krevetu jer je to jedini ležaj, a nju je "spasio" kada ju je bivši otjerao iz stana, pa da ne ostane na ulici on ju je primio. Kakav dobrotvor.

Zašto onda čovjek kada zna da ga se gazi, kada zna da je ponižavan kao nikada, kada ga se plaši i uznemirava, zašto ne može ostaviti sve to? Zašto sam i dalje tu iako znam da mi sve ovo šteti i znam što trebam napraviti da se maknem od toga?

Sama sam si kriva za sve što se događa. Ja sam kriva jer ovo nisam prekinula kada su mi svi govorili, jer se nisam znala postaviti, jer nisam znala prekinuti svaki kontakt, jer sam mislila da ćemo moći biti prijatelji. Sama sam kriva jer sam govorila da ću mu dati još jednu šansu makar kao prijatelju, a idući put je gotovo. Zašto se i dalje mučim. Ponekad pomislim da ustvari radim problem iz ničega, opet zavaravanje

Opet sam sve razočarala. Ja ne mogu reći svojoj obitelji što se događa jer sam im rekla da se rijetko sretnemo i to samo prijateljski. A ti rijetki prijateljski susreti u meni izazivaju osjećaje poniženja, zatvora i straha. Ja sam odvratna jer sam se našla s njim prijateljski, a onda smo poslije završili u krevetu. Ja sam za sve kriva jer nisam znala reći ne. Bojim se prekinuti svaki kontakt jer ne znam hoće li mi opet obitelj krenuti maltretirati pozivima, a ja psihički neću moći podnijeti još njihovih napada kako sam glupa jer sam to radila, šta ih nisam poslušala, kako me nije sram. Ja to jednostavno neću moći podnijeti. Radije bi onda pobjegla od doma ili se ubila, jer psihički nestabilna nisam za ništa, makar me ovo sve pomalo vodi prema tome.Kako da kažem prijateljicama da sam bila glupa opet, da opet testiram njihovo prijateljstvo, jer te pravi prijatelj nikada neće ostavit. Ja neću moći podnijeti još jedno ostavljanje od osoba koje su mi valjda najbolji prijatelji. Radije ću živjeti u zavaravanju sebe i svih. Jer se bojim. Bojim se i njega da bi nešto mogao napraviti, bilo kome. Bojim toga da ostanem sama i da me opet svi vrijeđaju jer sam glupa. A i sama znam da jesam. Pomislim da odem kod psihologa, a znam sve što će mi reći, znam što krivo radim i što bi trebala. Možda da znam zašto to radim? Kako bi mi ta spoznaja mogla pomoći da se promijenim bez da ikoga krivim ili kako da izgradim samopouzdanje i samopoštovanje ako me strah

I sada sam sama, ne mogu s nikime razgovarati što me muči. Skoro svake večeri plačem u sobi jer mi je teško i treba mi netko za razgovor, a van izađem i smijem se. Mislim da moji prijatelji ne znaju zabavniju i sretniju osobu od mene. Ne mogu učiti, ne mogu ništa raditi. Bojim se da ne ostanem sama, a sama i jesam.

Ponekad pomislim kako bi jednostavno bilo pobjeći od svega ovoga i nikada se ne suočiti sa svim problemima. Da se maknem daleko odavde, od svih. Jer ne znam imam li hrabrosti boriti se, a još više imam li snage. Sama sam si stvorila probleme, sama sam si kriva, sama ću ih riješiti jednog dana..Tako mi je žao

Svako moje postupanje je automatizirano. Izbječi problem je lakše nego se sa njime suočiti i ja sam opet izabrala lakši put jer me strah. Bojim se živjeti, a nešto inače lijepo kao osmjeh je u službi laži, da zavara druge, jer se bojim istine. Bojim se boli i panje, a i sama patim. Ponekad pomislim da i zaslužujem sve uvrede, jer sam si i sama jadna radi mnogih postupaka.

Anatomija moje destruktivnosti

Ne mogu zaspati jer se osijećam loše. Ne mogu prestati plakati, sebe okrivljavati za sve, sebe smatrati takvom da ne zaslužujem ništa i da nemam nikakvih kvaliteta. Nismo više u kontaktu već neko vrijeme. Bila sam dobro zbog toga, mene je okrivio za to. Drago mi je sto nismo u kontaktu, ali me naravno ono pokvareno u meni tjera u jad jer je on nastavio sa životom-zar ja nisam zaslužila nastavak, ja plačem u sobičku jer se osijećam ružno, jer sam bezvrijedna i svi me mrze, jer sam šugava kurva koja ne zaslužuje živjeti (po njegovim porukama).

Pitala sam se kada će doći na vidjelo posljedice njegovog odnošenja prema meni i sada me to udara svom snagom. Ne mogu spavati, plačem. Pomislila sam da je to jer mi je stalo do njega, onda sam krenula čitati poruke koje sam si spremila za slučaj da ikada pomislim da nešto osijećam prema njemu, njegove uvredljive i smučilo mi se. Najradije bih sada povratila. Kakav je moj strah to bio da se nisam mogla maknuti od te osobe, jesam li se bojala toga da ću sama ostati, da će nešto meni napraviti, zašto sam si to radila?

Kada mu ne bi odmah odgovorila na poruku dok bi bila vani, poslao bi mi milion poruka i isto me toliko puta zvao, krenule bi uvredljive poruke, s kime ga varam, kako sam kurva, da će doći i ne znam što napravit. Često je htio da se poslije mog izlaska nađemo malo vani, vjerojatno da me provjeri, jer jednom kada je tako bilo, nije me puštao najmanje dva sata i to na hladnoći smo stajali, on se derao kako sam kurva, unosio se meni u lice, ja sam se derala da me ostavi na miru, nisam se dobro osijećala. Nisam očekivala da mi netko pomogne, ali nitko nije ni policiju zvao. Kako toliko dernjave može proći nezapaženo?

Te poruke koje sam sada pročitala na mobitelu su me dotukle. Neke su stare i više od godinu dana i u njima mi prijeti kako moja obitelj za njega više ne postoji, kako će mi zaklati obitelj, mene, prerezati mi grkljan, ubiti me, kako me vara jer sam i sama kurva i ostale uvrede koje ne želim nabrajati. Jesam li možda tražila opravdanje u njegovom pijanstvu ako ga je tada bilo, više se ne sijećam ili sam mislila da ga volim ili sam bila dobra samo da ne dobivam ove prijetnje i da ne osijećam strah. Sada mi je muka. Povraća mi se od tih poruka, od svega kroz što sam prošla, kako se sada osijećam zbog toga. Kako mi je mogao to napraviti, zašto sam to dobivala od njega, jesam li to zaslužila ičime..čak i da gledam karmu, što sam u životu napravila da mi se to događa i ne da mi se više boriti sa zlom, nemam volje ni snage. Nisam u pmsu da odmah to isključim..

Uništavam se jer ne mogu zaboraviti sve što je bilo, pustiti prošlost, imam neke iluzije o cijeloj toj vezi, kao da nije bilo lošega, tj bilo je, ali naša ljubav je bila jača od toga. Stvaram si neke slike u glavi da sam ja kriva, da je on stvarno bio pažljiv prema meni i poštivao me, uvijek. Ne znam što se dogodilo u tih par godina, zaboravljam što mi je napravio, zato ovdje pišem..jer se bojim da ću zaboraviti sve to i da moja patnja, koju sada osijećam, će postati samo plod moje mašte. Kao da se ništa nije dogodilo. A već maštanjem nastojim uljepšati to što je među nama bilo.

Ja se sada stvarno osijećam bezvrijedno. Očito nemam samopoštovanja više, ne vidim svoj smisao, ne znam više što me veseli, koji su moji talenti, moje vrline, mana sigurno imam puno. Ne znam zašto bi se ustvari nekome svidjela. Samo se želim osijećati dobro i biti sretna sama sa sobom

Jedan korak naprijed, dva koraka nazad

Lako je izgubiti se u ljubavi. Ona nas čini boljima, jačima, ljepšima, sretnijima. Ako nju primamo, spremni smo više i davati. Tada postoji izlaz iz svih problema i tada možemo reći "bit će bolje" i zaista vjerovati u to. Tada možemo osvojiti cijeli svijet.

Koliko ste daleko spremni ići, na kakve ste ustupke spremni, zbog ljubavi? Taj osjećaj, da možemo sve ako volimo, lako nas zavara, obmanjiv je. Možeš vjerovati da je tvoja ljubav vrijedna promjene, možeš se nadati da je taj plemeniti osjećaj jači od nečijeg poroka, nečijih "mana", sve dok se zbog ljubavi ne kreneš osijećati iscijeđeno, nemoćno. Ima li ljubav svoja naličja? Mislite li da ste voljeli? Ovaj post će biti "šokantna" suprotnost od prijašnjeg.

Živjela sam u svom svijetu za njegovu ljubav, a svoju sam mu davala bezuvjetno, nekada skriveno, ali je on to uvijek znao. On je bio osoba koju sam htjela upiti jednim zagrljajem, a jedan nikada nije bio dovoljan. On je znao sve moje probleme, znao je kada me nešto muči iako mu nisam rekla, u očima mi je vidio uvijek što osijećam. Znali smo se zezati da ga ja gledam i zamislim različite situacije koje bi u meni izazvale određene osjećaje, pogodio bi što osijećam. Pomislila sam, između ostalog, na to kada me povrijedio i samo sam gledala u njega, a on me zagrlio i rekao oprosti. On je bio osoba kojoj sam povjeravala tajne, s kojom sam razgovarala pogledima, s kojom sam se glupavo smijala, s kojom sam voljela pričati o najbezveznijim temamam i koja me sa zanimanjem slušala kada sam iznosila mišljenje o nečemu "ozbiljnijem". On je bio osoba kojoj bi dala ruku da me slijepu vodi. Zajedno smo jeli kolače "bez ruku" u slastičarni, zajedno smo se držali za ruke u parku, zajedno smo se biciklima vozili i uvijek sa istog mjesta bi mi dao ružu, nakon vođenja ljubavi dugo bi se mazili i voljela sam ga promatrati dok spava. Često bi si poslali poruke u isto vrijeme. Koliko god bila nekada ljuta na njega, samo on je tada uspjevao izmamiti mi osjmeh na lice. On je bio osoba koja je mene "dizala" i voljela me i zbog onoga zbog čega sam se ja mrzila, a ja sam bila osoba koja je njemu davala mir i sigurnost. On je bio moj cvrčak, a ja njegova bubamara. Dao mi je radost, strast, nadu, tugu i bol. Zajedno smo se voljeli i mrzili. On je bio osoba s kojom sam htjela živjeti vječno i s kojim sam osjetila život.

Zajedno smo plakali kada nas je ova ljubav uništavala.

Oznake: ljubav

Jeste li svjesni svoje smrtnosti?

Htjela sam neko vrijeme se odmaknuti od svoje veze, ali sam neki dan na vijestima vidjela nesto sto je uznemirilo jedan dio mene jer sam se sjetila nekih događaja. Evo ako niste vidjeli i pročitali.

"Ubio ju bivši muž"

Želim samo još jednom napomenuti da ovdje pišem ono kako sam ja doživjela sve što mi se dogodilo, kako sam se ja osijećala.

Strašno je to kada se jednog dana probudiš i shvatiš da bi ti svakog trena život mogao prestati. Nitko to ne očekuje, da će možda poginuti u prometnoj nesreći ili bilo kakav nesretni slučaj, a čak i bolest. Ali drugačije je to nego kada ti netko govori da će te ubiti. Teško je kada shvatiš da imaš stvarnu moguću prijetnju i da bi se nešto stvarno moglo dogoditi, pogotovo jer si o tome čitao u novinama, pogotovo jer nikada ne znaš što se događa u glavama drugih ljudi, a posebno kada ti oni i kažu da će to napraviti.

Dogodilo se to u njegovom bijesu nekoliko puta. Znam da ljudi svašta kažu kada su ljuti, ali kada si doživio od određene osobe neko nepredvidivo ponašanje, uz dozu agresije, uz psihičko maltretiranje, razmišljaš da bi ti se to stvarno moglo dogoditi ako se još zadržiš u tom odnosu. Druga strana to možda ne bi napravila, ali postoje psihičke bolesti, ljudi su ubijali zbog "pomračenja uma" čega već. Zbog istih prijetnji sam ga prijavila policiji, ali je prijava odbačena jer nije bilo osnova, iako sam imala dokaza, desetke poruka punih uvreda, a među njima i one sa prijetnjom smrću. Možda se on izvukao jer je bio pijan/drogiran, takav bi me mogao i ubiti pa se izvuči.

Kada mi je to izrekao, mislim da sam osijećala neku ravnodušnost. Možda sam to potajno i htjela pa da svi vide zašto sam se izolirala, da mi je stvarno bilo teško i neka onda kažu tko zna kroz što je sve prolazila. Znam da je ovo jako pokvareno, ali htjela sam da drugi osijećaju krivicu, jer su znali u kakvim sam govnima, a ostavili su me, jer nisu pokušali shvatiti koliko mi je teško i da sam ih samo trebala uz sebe. Potajno sam to htjela jer mi se život koji sam tada živjela nije sviđao. Čak sam razmišljala i da se ubijem. Ali kako previše razmišljam i to je propalo. Jer sam kukavica i jer sam na kraju došla do zaključa da bi poslije možda moglo biti bolje i da samo trebam izdržati. Razumijem osobe koje to naprave, to je stvarno stanje krajnjeg očaja, kada ne vidiš izlaze iz svojih problema, kada te nije briga za druge jer je to tvoj život i loše se osijećaš živeči ga. Na kraju sam odlučila da ga mogu probati nekako promijenit i vidjeti što će biti, jer ako se i sama želim ubiti, bolje da umrem pokušavajući promijeniti ovo stanje(znači da me on ubije) nego da ovako bezveze prekinem život koji sam jedva živjela.

Znači, iako sam u tom trenu osijećala ravnodušnost, s vremenom se to promijenilo. Prilikom njegovih ispada znala sam razmišljati "je li ovo kraj?" i "nadam se da neće previše boljeti?" , a prema van sam se držala što hrabrije, da "vidi" da me nije strah kako me nije briga za život jer se mislim boriti, a u biti me bilo jako strah. Sada mi se plače kada o tome razmišljam. Potresno je kroz to tako "ravnodušno" proći, kada se pomiriš da tako možda treba biti, a poslije dođeš doma i plačeš u sobi i kažeš sebi da se više nikada nećeš naći s njim niti mu se javiti, a naravno poslije se to ne dogodi, psiha je već razorena.

Iako se to davno dogodilo i iako mi sada kada smo kao "prijatelji" govori da mi nikada nebi ništa napravio, svejedno me proganja kada mi je rekao da me želi ubiti da bi to napravio u javnosti i da ga ne bi bilo briga za ikoga, da bi odležao svoje i vratio se u život ili kada je rekao da će me ubiti i da me nikada nitko neće pronaći.

Nekada se bojim i želim živjeti, a nekada mi je svejedno jer je to možda izvan moje moći.

Neuroni moroni

Ja sam osoba koja oprašta. Imam razumijevanja za tuđe postupke, svatko je vođen nečime i oprostit ću pogrešku. On je imao svoje razloge u glavi zašto se tako ponašao i opraštam mu, stalo mi je do njega. Iako sam prije opisala samo neke fizičke napade, koji su ustvari bili iznimka, psihičko maltretiranje je bilo skoro redovito. Trenutno ne želim više pisati o njegovim ispadima jer sam ga voljela. On ima svojih problema, ja imam svojih. Unatoč svemu odvratnome što mi je rekao, glede nekih stvari je od mene napravio bolju sobu..koliko god to kontradiktorno možda zvučalo. Gledajući u cjelini ja jesam bila zlostavljana, ali ja to još nisam spremna priznati iako sam to u nekim dijelovima spominjala. Ne želim priznati da sam bila žrtva jer ne želim gledati na protekle tri godine kao da sam uzalud potrošila život, da nisam živjela, to je bio moj život, nekada sa više loših, a nekada lijepih događaja.

Sve što mi se sada događa rezultat je onoga što sam proživjela.

Čime da onda opravdam to što nemam motivacije za studiranjem? Sjedim nad knjigom, pročitam prvu rečenicu, probam ju ponoviti na glas i toliko me izmori sve to makar sam popila nedavno kavu. Užasan je osjećaj imati takvu blokadu, da ti mozak samo javlja da radiš bilo što osim učenja, odi na kompjutor, gledaj tv, odi u knjižnicu učiti(ustvari samo radi puta do tamo).

Ne želim se prepustiti tome, razmišljati tako je sada ja to ne mogu promijeniti, biti će kako bude. Ne želim razmišljati o ovome kao da tako treba biti jer sam jako razočarana što ne dajem sve od sebe, a znam inače da mogu puno, ili sam mogla. Ne mogu se motivirati time da će mi biti lakše kada završim faks, ne mogu se motivirati time da se prisjetim kakvo sam olakšanje osijećala nakon što sam položila. Znam da će mi sutra biti žao zbog protraćenog vremena, ali znam da sada to ne mogu promijeniti. Jako mi je teško. Osijećam se kao idijot.

Zamisli sada situaciju da ti se krene učiti jer si zapališ svijeću na stolu ili jer sjediš na podu da ti nitko ne može ući u sobu ili da lakše učiš dok ti se nešto vrti na monitoru ili da učiš i crtaš. Ne znam kako bi objasnila to, očito se teško koncentriram, ali kada si mozak okupiram sa više radnji ili se dovedem u neobičnu situaciju to mi olakša, ali na kratko.

Ima li itko kakav savjet za motivaciju, koncentraciju, otklanjanje ove blokade, što vama pomaže?

Droga, dečko, policija. Za sve postoji prvi put.

Htjela sam pisati prije, ali se nisam mogla prisiliti. Ne radi mi veza za spajanje na net na mom kompjutoru, samo na mom u cijelom stanu, a jos sam prije mjesec dana instalirala antivirusni program. Naravno da sam odmah posumnjala na njega jer je vješt u tome..a i puno se toga u međuvremenu dogodilo.

Pokušala sam prekinuti naš odnos, on je postajao agresivan, ali se sada ja osijećam jačom. Više se neću naći s njim da "razgovaramo", neću mu odgovarati na pozive, trudit ću se ne odgovarati na poruke. Za vezu je potrebno dvoje, ja nisam njegovo vlasništvo i imam pravo prekinuti taj odnos kada poželim. To si stalno ponavljam..

Dosta sam razmišljala o tome kakve je osjećaje on u meni pobuđivao, zašto sam ja postupala na određeni način, zašto se ovo toliko otegnulo, je li moglo biti drugačije i puno drugih pitanja. Ovog ljeta sam čitala "Mi djeca s kolodvora ZOO" prvi put. Palo mi je na pamet da posudim tu knjigu jer od osnovne slušam od ljudi kako je dobra knjiga (mislim što klinci u osnovnoj znaju o drogama i što im ima biti dobro u toj knjizi, a i u srednjoj). Odlučila sam i ja dati priliku toj knjizi i knjiga mi se svidjela jer sam se poistovjetila sa protagonistkinjom.

Moj susret s drogama najdalje je otisao do konzumiranja lakih, ali to se dogodilo par puta u godini. Prvi put sam probala u srednjoj sa tadašnjim najboljim prijateljicama, zanimalo me kako će djelovati na mene, nije bilo ništa posebno. Iz istog razloga sam probala opet, a tada je bilo učinka. Tipični simptomi o kojima se govori kada netko konzumira, ajmo reći tipični.. S njim sam znala nekoliko puta konzumirati. U početku je bilo odlično. Znala bih doći kod njega pa bi se napušili, gledali film jeli i jednostavno uživali. Kasnije sam došla do toga da sam imala neke tripove, bilo me užasno strah, plakala sam, imala sam osjećaj da ću umrijeti. Tko zna šta mi je on dao, a moguće da je to bio dio moje podsvijesti, jer sam u to vrijeme bila dosta u rasulu zbog njegovih uvreda, prijetnji i svega, to je bio odraz mog psihičkog stanja, on je jedini s kojim sam to doživjela, užasan osjećaj straha, kao da ću umrijeti. I sada imam osjećaj kao da neću živjeti dugo, makar to nije od nikakvih drogi, zbog njegovih prijetnji. Koliko sam puta čitala u novinama kako je dečko ubio curu jer je prekinula s njim i slične situacije, makar onaj strah još nisam doživjela. Ustvari nešto blisko i stvarno od njega jesam.



To je bilo prošle godine negdje početkom ljeta. Spomenula sam ponešto u prvoj objavi koliko se sijećam. Pišem sada ovako kako mi dolaze misli. Bila sam kod prijateljice u drugom dijelu grada s biciklom i poslije sam se dogovorila na kratko naći s njim na stazici kod našeg naselja. Kasnio je, zvala sam ga. Vidjela sam ga kako se približava na biciklu, krivudao je. Bio je na nekom rođendanu valjda i svejedno je htio doći, ali se napio i to gadno, što sam i osijetila kada se približio. Kako mi je kasnije rekao, zaboravio je da se dogovorio samnom i čudno mu je bilo što ja tamo radim.(pretpostavljam neka laž da se "izvuče") Odmah me krenuo napadati gdje sam bila, da lažem kako sa bila s prijateljicom i svoja poznata pitanja zašto sam kurva. Bila sam na rubu živaca i vikala mu da nisam. Krenula sam prema doma, ali mi nije dao. Vikao je i unosio mi se u lice da sam kurva. Kad je zamahnuo da će me kao udariti (što je običavao radit, kao zamahnuz šakom prema meni, ali ne udarit) mislim da sam ga u tom trenu ja prije udarila. Neki ljudi su prolazili u automobilu i vikali kako će policiju zvati. Užasno me sram bilo. Krenuo je zamnom i nije me htio ostavit na miru. Bio je mrak, bili smo na stazici kraj šikare i sijećam se kako sam razmišljala kako bi me mogao ubiti i tu u mraku i nitko nebi vidio ni reagirao. Vrijeđali smo se neko vrijeme i ne znam u kojem trenu krenuo je za pravo, da tako sada kažem, zamahivati prema meni. Trebam li se zahvaljivati što mu je koordinacija bila loša zbog alkohola i tko zna čega pa me nije uspio udariti ili bi ja spriječila taj udarac nekako. Ali je trenirao tajlandski boks pa je znao svejedno neke pokrete i pijan..šta god. Uspio me okrznuti par puta, udariti, što u navali adrenalina, možda straha nisam osjetila..ali da bojala sam se. Kada je krenuo da me s nogom udari bacila sam se u travu da se zaštitim nekako i lagano (koja ironija) me ipak uspio šutnuti..Prije te scene tučnjave se zaustavio neki automobil iz kojeg su izašli dva muškarca i jedna žena i govorili mu da me ostavi na miru. U sebi sam si mislila molim vas pomozite mi, maknite me od njega, ostanite ovdje, ali decko je krenuo prema njima i nisu se htjeli petljati. Vidljela sam im u očima bijes, sažaljenje..ali šta će mi to. Dakle kada sam se bacila u travu, tada negdje se približavala policija i on je pobjegao na bicikli, kako kaže jer je kod sebe imao travu. Nikada neću zaboraviti registraciju policijskog automobila i ta dva mlada dečka koja su izašla i legitimirala me. Rekli su da će ga posjetiti doma, ne znam jesu li stvarno to napravili. Ispričala sam im što je bilo, čak i da sam ja njega udarila, eto branila sam ga i tada, znali su sve. Ali kada sam ga prijavljivala u postaju zašto to nisu imali evidentirano, zašto to nije spomenuto u zapisniku poslanom državnom odvjetništvu?

Nisam htjela uopće spomenuti ovaj događaj, jer imam osjećaj da se udaljavam od njega i da ću prekinuti ovo. Možda se ne želim ureći, a možda ne želim pričati ružno o nekome tko je takav jer taj očito ima problema, pogotovo ako sam na pragu da zauvijek zatvorim to poglavlje, tada želim sve ovo zaboraviti.

Nego, spomenula sam knjigu koju sam pročitala. Poistovjetila sam se, ja nisam ovisnica o drogi, ja sam bila ovisna o njemu i njegovoj ljubavi i njen opis ovisnosti i kako je do nje došla me šokirao jer sam se prepoznala i uspjela sam stvoriti neku svoju verziju ovisnosti o njemu.

On je ustvari bio moj prvi dečko. Dosta sam kasno imala dečka i svatko tko je bio u takvom odnosu zna da to nije ista ljubav kao roditeljska ili prijateljska, a ja znam da ga jesam iskreno voljela. Sa obitelji nisam imala neki blizak odnos, više živimo kao neki poznanici, što je ustvari žalosno. Žalosno je i to što se ja ne osijećam ugodno u tom domu, ne znam zašto i često koristim priliku kada su svi prisutni da ja negdje odem. Imala sam jako bliske prijateljice, koje su mi bile poput obitelji i više od toga. Znale su sve o meni,sve moje osjećaje, želje, uspjehe i neuspjehe i jedino što mi je nedostajalo je ljubav. Slučajno sam ga upoznala, a isto tako zavoljela. On je budio ono najbolje u meni, zbog njega sam bila bolja osoba, imala više energije, bila uspješnija u svim poslovima i zadovoljnija sa sobom i odnosima s drugima, sretna sam dolazila doma.Izazvao je u meni osjećaj koji nikada nisam doživjela. S vremenom su krenula tako neka više psihička zlostavljanja. Ovisno o tome kako se on osijeća od njega bi dobivala svu ljubav, a isto bih mu davala i gledala kako je on sretan, a drugo sam očekivala mučenje, nakon kojeg sam bila iscrpljena, osijećala se izudarano, beživotno, ali sve sam to mogla pretrpjeti jer mi se poslije ljubav ispričavala, gledala bi u krevetu iscrpljena nakon svađe njegove poruke kako mu je žao i da me voli, zaspala bi u suzama iscrpljena, moja me ljubav voli, malo mi je lakše. Bio je kao dobra i loša droga, od jedne sam osijećala euforiju i polet, od druge mučninu, prebijenost, a nakon obje sam razmišljala koliko će ovo još trajati i hoću li moći to izdržati. Jako mi je trebao, a znala sam da mi šteti. Najbolje sam se osijećala kada on nije bio u gradu ili ja. Ja sam vjerojatno bila u tom trenu laka meta, ja sam bila ta neizgrađena osoba koja je dopustila da joj ovako nešto životom upravlja. On je bio moja droga.

Sada ne znam što će dalje bit.Nisam se često s njime viđala, rijetko kada bi se vidjeli bi ili uživali zajedno ili bih to pokušala prekinuti, a onda je postajao agresivan i uvijek bih ponovila u sebi da se više nikada neću naći s njime. Nadam se da će tako sada stvarno biti, da sam sada jača.

I da te ne volim dala bih sve. Al' to je jače od mene

Dogodi li vam se često da kada prolazite kraj nekog poznatog mjesta da se prisjetite nekog događaja koji se tu dogodio? Dogodi li vam se to uopće?

Taj dan sam pisala ispit, osim što sam osijećala mučninu neku, moje misli su bile samo vezane za ta mjesta, a ima ih puno. Ne mogu graditi budućnost, ako ne mogu zaboravit prošlost. Na putu prema gradu prolazim kraj klupice na kojoj sam provela mnogo večeri sa tadašnjim najboljim prijateljicama. Znale smo pričati dugo u noć o raznim stvarima koje nas muče, dečkima, onome što vidimo u gradu, pročitamo što je bilo u svijetu, znale smo se toliko smijati i često smo se smijale. Sada kada se sjetim toga pomislim da je to bilo najveselije i najbolje razdoblje u životu, koji nije tako dugog vijeka, i ne znam hoću li se ikada tako smijati i biti sretna. A smijeh i druženje sa ljudima koje volim je ono što me najviše ispunjava.

Sada ne primjećujem tu klupicu, nego vidim benzinsku. Bilo je to davno kada me zgrabio za zavezanu kosu ispod kapuljače i svom snagom me počupao. Ajde nije svom snagom, jer kako on kaže vjerojatno bi me ubio. To se dogodilo kraj te benzinske. Držeći me tako za glavu, bacio me na pod. Sklupčala sam se i plakala, on se derao nešto ne sijećam se što. Ne sijećam se oko čegao smo se točno prije ove scene svađali, osim možda toga što sam ga čekala više od pola sata jer smo na bazene trebali,a on mi se nije javljao, niti javio da ne može doći, a doma je bio cijelo vrijeme, za kompjuterom..ali to sada nije važno. Često se tog događaja sjetim kada prolazim kraj te benzinske, mene sklupčane na podu, kako me glava boli, plačem, on se dere, nikoga nema, mrak je oko nas, a on tko zna što će napravit. Poslije me bilo sram jer su to kamere na benzinskoj vjerojatno snimile, ali opet to nitko neće gledati osim ako je nužno. Poslije se vjerojatno ispričavao i on plakao, a ja sam bila kriva jer sam se „onako ponašala“. „Oprostila“ sam mu, jer tko zna kako bi reagirao ako bih još prkosila.

Volim se voziti tramvajem kada imam ispit, jer napravi krug preko pola grada i to me opušta. Ništa, sada sam morala ići kraćim putem, jer sam kasnila. Nisam imala vremena ni prošetati do odredišta, a možda je i bolje. Makar u zadnje vrijeme dosta razmišljam o još jednom mjesto, ulici, a i tim putem bih morala proći. Bar sam ju vidjela iz tramvaja.
Čovjek bi rekao da si sigurniji u centru grada, ja se tako nisam osijećala makar je oko mene bilo podosta ljudi, a i automobili su prolazili cijelo vrijeme. Ta ulica se nalazi u strogom centru grada. Opet mu se nešto „preokenulo“ u glavi i ja sam bila kurva koja jebozovno gleda sve muške prolaznike. Mozak ti otupi nakon što ti netko milion puta ponovi zašto se ponašaš ko kurva, zašto si kurva, zašto gledaš druge, kurvo. Derao se, unosio mi se u lice, ljudi su prolazili i gledali, ja sam plakala i ponavljala da nisam kurva. Kao scena iz nekog lošeg filma. Kada se zaključio kako sam kurva, kako mu se gadim i udaljio od mene, ja sam krenula teško ridati i plakati. Neka cura je došla do mene i pitala me jesam li dobro. Nikada ju neću zaboravit, niža, crne kose, plavih očiju, hvala ti, jer nitko me nakon mnogih scena nije pitao jesam li dobro, nitko nikada nije njemu rekao da me ostavi na miru. Dobro razumijem ljude je strah..

Zbog toga su mi se ljudi s vremenom i krenuli gaditi. Često sam sretna, čak se i plačem, kada vidim neki lijep događaj gdje se pokaže sva ljudskost, složnost, ljubav i pomaganje,ustvari moguće je da plačem jer mi se ljudi gade, a nekad me razuvijere i pokažu da su dobri, jer ja nisam osjetila tu toplinu, a netko bar je. A zašto bi mi neznanac to pružio i bio dobar prema meni. Što je čovjek? Toliko se hvale ljudske osobine koje nas razlikuju od ostalih bića, ta neka općenitost koju od pojedinca nećeš dobiti, možemo li onda govoriti uopće o toj različitosti. Svi smo mi dobri, a ustvari smo i sebični gadovi gadovi, koliko je moguća ta dvojnost, kontradiktornost da bi uopće imalo smisla o tome govoriti. Što smo? Sve one dobre osobine su ono za što je čovjek predodređen (bar nas tako uče, budi dobar,prijatelj, pomaži..), a koliko nas je to dobro doživjelo, kada se svi brinu samoz a sebe. Zašto onda govorimo o jedinstvu, solidarnosti i našim „posebnostima“. Kažnjavat ćemo prijestupe, zločine jer se oni protive naštoj biti, a protivi li se našoj biti to da ne djelujemo kada trebamo, kada ne iskoristimo hrabrost, suosjećanje, ljubav? Zašto mi koji smo stvorili zločince, sada ih kažnjavamo. Svi se pozivamo na svoja prava kada nam trebaju, a ne koristimo ih kada bi trebali. Moje pravo je i tvoje pravo.

Sram je jedino što osijećam glede svega što mi se dogodilo(osim ponekad straha, ali to je već druga priča). Jer sam izdala sebe, iznevjerila sebe, nisam se branila, sram da će drugi me vidjeti kao slabu. Da će svi ti sebičnjaci vidjeti kako sam slaba i jadna. S vremenom sam došla da me nije briga uopće što će ljudi misliti, toliko da se derem na ulici da nisam kurva, da me ne vrijeđa. Da im je stalo, koliko imaju sposobnosti pričati o tome, pomogli bi, a tada bi meni bilo stalo da i njih ne iznevjerim.

Naravno, ispit sam pala. Teško mi je bilo uopće se skoncentrirati na učenje kada ti netko šalje milion poruka da izađeš van, kada se bojiš da te doma ne krene nazivati i uznemiravati obitelj pa onda ga poslušaš i izađeš, pa te krene vrijeđati jer ne želiš ispuniti njegove potrebe, nakon toga plačeš samo da se izvučeš i da se sažali nad tobom i da se vratiš doma. Više ti nije do učenja, briga te za faks i sve ostalo, samo za izađeš iz ovog začaranog kurga. Do kada ću odgađati svoje probleme?

Neki dan sam htjela sve to prekinuti. Našli smo se i odmah sam mu rekla da želim da me ostavi na miru, da ne želim da me zove, ne želim nikakav odnos. Rekla sam odmah kako me ne bi krenuo ljubiti i slično, htjela sam da zna na čemu sam. Krenuo me vrijeđati, šutila sam i nisam uzvračala. Ponavljao je sve najgore uvrede i tresao se,a onda se sjeo kraj mene na klupicu. Samo sam rekla da sam odlučila. Kada me krenuo grliti, a ja ga odgurivati, pukao je i povukao me za kosu da sam lupila glavom u naslon i sada imam modricu. Naravno odmah se krenuo „plakati“ i govoriti kako mu je žao i da nije htio. Ja sam pukla i udarila njega. Više nisam mogla šutjeti, svašta sam mu rekla,nisam mogla prestati plakati jer sam sada znala da sam sigurno opet u istom sranju, da me neće lako ostavit i tko zna što će sve napravit da me zadrži. Dugo sam plakala, nagovorio me da uđem u auto, inače me nebi nikada ostavio na miru. Nakon dučana me odveo do mjesta gdje smo obavljali naše „stvari“. Ja i dalje nisam mogla prestati plakati. Mislim da sam bar jedan sat plakala. Ponavljao mi je kako zna da ga volim, koliko on mene voli i slične stvari. Htio je da mu ispunim njegove potrebe, a nakon što nisam popustila, krenuo trgati neku plastiku, okolno smeće i zabijati si u žile, s ciljem da ih prereže (tko zna što je time htio). Odgurnula sam ga, trgala mu to iz ruku, manijakalno je tražio još toga, ja sam vrištala da prestane. Rekla bih da je ovo opet njegova taktika bila da napravim kako želi, jer već je to jednom napravio. Pukla sam. Vrištala, plakala, nisam više mogla izdržati. Nakon nekog vremena me doma odveo.

Kada sam išla psihologu, rekao mi je da njemu ne mogu pomoći, ako i sama trebam pomoć i loše se osijećam. To mu i govorim. Probala sam mu pomoći nije išlo. Osijećam se već dosta loše od svega, malo bih sada ja mogla biti sebična i brinuti se za sebe. Eto. Ako se želi ubiti neka mu njegova obitelj pomogne, koja je toliko uz njega i do svega ga ovoga dovela, ja nisam za to sposobna. Ako sam ja nešto odlučila, on ne može odlučivati za mene. Toliko sam puta na nešto pristala nakon prisile, više to ne želim raditi, to nije pristanak. To je zlostavljanje. Ja nisam njego pripadak. Ja nisam njegova igračka. Ljudi nisu igračke. Svojim životom upravljam ja. Mogu li biti ovako jaka uživo, kao što sam jaka na riječima ili ću biti što i svi ostali?